Region Danas
Ovo je priča o malom dječaku sa velikim srcem – i priča koju bi trebali svi pročitati.
Priča je o Ivanu – ali ne samo o njemu. To je i priča o milionima djece poput njega, koji prolaze kroz istu noćnu moru širom svijeta.
Iako je fiktivna priča, poruka pogađa pravo u srce.. Ovo se ne bi smjelo ignorisati. Ivan se ne smije zaboraviti.
Zovem se Ivan i imam 7 godina. Volim svoju mamu i tatu, ali ih se i plašim. Često me udaraju i ne razumijem zašto.
Ovo jutro probudio sam se i otišao u školu. Dobar sam učenik i učitelj me voli.
Volim sve svoje drugare iz razreda, ali nemam prijatelje. Zato obično ostajem u učionici tokom odmora. Niko se ne želi igrati sa mnom. Pokušao sam se sprijateljiti sa drugom djecom, ali su me odbili i rekli da sam odvratan.
Smiju mi se jer nosim iste iznosane farmerke, majicu i poderanu obuću svaki dan.
Jednog dana poslije škole otišao sam u svlačionicu i ukrao jaknu koja je tamo bila dugo vremena, čini se kao da nikom nije nedostajala. Onda sam otišao kući sam, dok je bila snježna oluja. Tresao sam se od hladnoće i bilo je teško hodati uz jak vjetar. Iznenada me neko gurnuo, pao sam u snijeg i onda mi je neko počeo pritiskati lice u snijeg. Onda su rekli:
‘Niko te ne voli. Idiote!’
Udarili su me u leđa i stomak, onda su pobjegli i ostavili me u hladnom snijegu.
Plakao sam. Ne zato jer mi je bilo hladno ili što sam bio povrijeđen, plakao sam jer nisam imao ni jednog prijatelja, iako sam sve volio.
Čim sam došao kući, majka je dotrčala i uhvatila me za kosu.
‘Gdje si bio? Zašto si tako mokar i prljav? Prokleto dijete, nema večere za tebe, idi u svoju sobu i ostani tamo.’
Uradio sam kako mi je majka rekla, otišao sam u svoju sobu i nisam izlazio do sutradan, iako mi je bilo hladno, iako sam gladan bio…
Ocjene su mi se pogoršavale, i svaki put kad bi obavijestili mog oca, izudarao bi me. Jednom me tako jako udario da nisam mogao pomijerati svoj prst – i nikad mi se više nije mogao pomjeriti kažiprst, a djeca su mi se zbog toga smijala.
Vrijeme je prolazilo i jednog dana su me prsa počela jako boljeti.
Mama i tata nisu marili što me boli. Navečer sam legao u krevet i želio samo jednu stvar. Poželio sam da me više ne boli, jer nisam htio smarati mamu i tatu. Toliko ih volim, zaista.
Sljedeći dan u školi rekli su nam da nacrtamo svoj najveći san. Druga djeca crtala su auta, rakete i lijepe lutkice. Ja nisam.
mama i tata, ali nisu. Čekao sam i čekao, ali niko nije dolazio. Ali ipak sam volio svoje roditelje…
Poslije dva dana, Ivan je umro od povreda. Doktori su mu u ruci pronašli pismo.
‘Dragi tata i mama, užasnut sam jer sam ružan, odvratan i glup. Žao mi je što me ne možete voljeti. Nikad vas nisam želio zamarati. Sve što sam želio je zagrljaj od tebe i od mame, i da čujem da me volite, bar jednom… Tata, samo sam htio da se igraš sa mnom, držiš me za ruku dok šetamo ili pjevaš za mene.. Znam da sam sramota za tebe. Nikad neću biti ono što želiš..’
Ivanovo malo srce prestalo je kucati..
Priča je originalno napisana na ruskom. Iako nismo sigurni da li je istinita, ipak je važna…
Sva djeca zaslužuju da ih se voli. Pa ipak, svake sekunde, minute, sata i svakog dana vrši se zlostavljanje nad djecom.. U svim državama, gradovima i školama.
Dom u kojem dijete živi, treba biti oslobođen od nasilja i bezbjedno mjesto.. Djeci je potrebna ljubav, njega i bliskost, a zagrljaj ponekad može značiti puno više nego što ikad možete zamisliti.
Izvor: Dijasporabih.info
